Gde
su mi mišići!?
Iako
se nikada nisu ni nazirali, uvek sam se smatrala vitkom osobom koja redovno
trenira. Mislila sam da sam jednostavno takva, to je to, bolje ne može. Sve do
prvog odlaska u teretanu!
Da stvar bude još gora angažovala sam i ličnog trenera.
Početak kao početak, pun pozitivne energije i entuzijazma. Sam trening sam
dobro podnela, slušala sam o principima zdrave ishrane i o važnosti proteina u
izgradnji mišićne mase. Zakazala sledeći trening i veselo otišla kući. Savet da
popijem aspirin sam izignorisala jer zaboga ja sam u treningu! Vežbam kod kuće
sa Cindy Crawford već decenijama....
Agonija je počela već sledećeg jutra! Kako
sam dete odvela u vrtić ne znam ni sama, samo znam da sam se još pre doručka
vratila u krevet i da sam tu ostala ceo dan!!! Mogla sam da dišem i trepćem!
Creva zavijaju od gladi, kroz glavu mi prolazi priča o katabolizi, procesu
razgradnje mišića usled nedovoljnog unosa proteina. Znam, sve ću upropastiti,
ovi mišići da atrofiraju više od ovoga ne mogu, nek jedu sami sebe, nek rade
šta hoće, ali ja da se pomerim ne mogu!!! Bol u mišićima je bio toliko užasan da tog dana nisam mogla ni jaje
da skuvam, a ne da pripremam pileće šnicle...
Narednih
dana sam bila bolje, zapravo, tako jeziva upala se više nikad nije ponovila. Ne
zato što više nikad nisam otišla u teretanu, već zato što povratak na stare
navike nije dolazio u obzir!
No comments:
Post a Comment